Riječ - dvije o Tolkienovim jezicima :)

Nisam jako dugo ništa napisala... Nije da nemam o čemu i nije da nemam ideja, ali jednostavno tako se nekako složilo.
Neki dan sam na polici među starim bilježnicama pronašla davno isprintanu skriptu pod nazivom "Sažetak gramatike quendijskog jezika s kraja Trećeg doba Međuzemlja". Sjetila sam se da sam jednom imala i ambiciju dotičnu proučiti i savladati osnove quendijskog. U moru raznih bedastoća ambicija se zagubila kao i skripta. Ali sad je nađena i to je to :D
Za one koji ne znaju, quendijski je 'umjetni jezik' Tolkienovog Međuzemlja. U Tolkienovoj mitologiji on je jezik drevnih vilenjaka i na neki način u tom svijetu ima status našeg latinskog. Upravo sam potražila originalni izvor s kojeg sam i skinula svoj sažetak, ali više nije dostupan. Uglavnom, u originalu ga je složio norveški lingvist i stručnjak za Tolkienove jezike Helge Kåre Fauskanger (koji me osobno izgledom neodoljivo podsjeća na nekog lika iz Tolkienova svijeta)a na hrvatski prilagodio Miroslav Čagalj.


Helge Kåre Fauskanger

Gospon Fauskanger autor je vrlo zanimljive web stranice Ardalambion, o jezicima Arde, Tolkienova izmišljenog svijeta, koju želim podijeliti s vama: Ardalambion
Čovjek se čini također i posebno simpatičan. Plus moje oduševljenje za svakog lingvista teško je objašnjivo riječima :D A web stranice kao što je ova izazivaju mi jata leptirića u tbuhu!
I kad naiđem na nešto ovakvo spoznam svu veličinu svoga neznanja. :)

E sad, netko će se možda zapitati kakve veze ima mitologija sa jezicima... Ima sve veze (kakav blesav izraz ^^)! Da bismo mogli uopće rekonstruirati neke mitove koji su ostali nezapisani (kao što je npr. većina slavenskih) potrebna nam je i lingvistika. Mnoge tradicionalne pjesme, brojalice i zdravice kriju u sebi suptilne tragove mitskog svijeta jer potječu od obreda koji su se vršili u razne svrhe. Ono što je nama danas samo neki napjev, nekoć je bilo dijelom važnih obreda. Primjera je za to mnogo. Ali da se zadržimo sada na Tolkienu. U njegovu mitološkom svijetu lingvistika je važna jer su jezici bili prije svega. Doslovno, nastajali su prije svijeta. On je prvenstveno bio lingvist i znanstvenik, a tek onda pisac. Međuzemlje je rođeno iz vilenjačkih jezika, oni su bili inspiracija za sve ovo što danas znamo kroz knjige, a neki, na žalost, samo kroz filmove.

Žena s kozjim nogama

Ovo nije zapisana legenda, nije mit...ovo je jedna priča koja je na mene ostavila snažan dojam u djetinjstvu. Kad sam bila mala baka mi je običavala po cijele dane pričati priče. Neke od njih izmišljala bi "u hodu", neke već ispričane bi mi prepričavala ali obavezno uz bitne izmjene tako da nikada nije ispričala istu priču dva puta, iako bih ju tvrdoglavo nagovarala da mi priča baš onu koju je pričala jučer.
Možda su baš te njene priče o seoskim legendama, selu i običajima u meni kasnije probudile ljubav prema istom, jer vjerujem da nije tako česta pojava da nekome zasuze oči pri pogledu na smotru folklora. A meni se to događa :)
Kao mala bila sam fascinirana dvorima na oblaku, patuljcima koji žive u panjevima, ženama s kozjim nogama, Malikom Tintilinićem koji iskače iz vatre i svim ostalim bićima koje bi uplitala u raznorazne radnje. Nešto kasnije, kad bake više nije bilo okrenula sam se čitanju. Čitanju grčke mitologije. Točnije legendarnih Schwabovih "Najljepših priča klasične starine". Moj interes za mitove i legende tako je počeo. U najranijem djetinjstvu. I nikada se nije ugasio. Ponekad bi zaspao, malo se odmorio, ali uvijek je zapravo bio tu.

Priča koju ću danas ispričati jedna je od onih koje sam čula od svoje bake Fanike u najranijem djetinjstvu. Ne sjećam se, naravno, točno svega kako je to ona pričala i ja ću sigurno to puno lošije prenijeti, ali nema veze. Zapisat ću kako se sjećam...

Mojoj baki pričala je njena baka o jednom događaju koji je, tvrdila je ona, živa istina.
Jedan dan ljudi su na njivi skupljali sijeno. Bilo je vruće i puno je ljudi radilo. Odjednom su među ljudima primijetili visoku ženu duge kose. Nije najčudnije bilo to što nikome nije bila poznata i što nitko nije znao otkuda se stvorila, nego je najčudnije i najstrašnije bilo to što je imala kozje noge! Ljudi su se, naravno, prestrašili i pobjegli kamo je tko stigao dok čudnovata žena nije netragom nestala...

Dugo dugo me je bilo strah ove priče. Jeza koju pričinja pomisao da bi se štogod takvo kao što su kozje noge na čovjeku moglo zapravo vidjeti šalje ledene žmarce niz kičmu. Tek prije nekoliko godina, kad sam se upoznala sa obilježjima slavenskih vila shvatila sam da ta žena nije bila ništa drugo nego vila. Slavenske vile, naime, vjeruje se, imaju kozje noge.
Kasnije me zainteresirao još jedan aspekt ove priče... Strah. Priča je ispričana u ozračju straha. Ljudi se iz nekog razloga te žene boje, iako nije rečeno je li zla ili nije. Ona ništa ne čini, ona se samo pojavi i nestane. Ali oni se boje. Ti ljudi su pobožni i nešto takvo mogu shvatiti samo kao zlo. U ovakvim i sličnim pričama uvijek se vraćam na ideju da dok god ljudi u nešto vjeruju, dok to hrane, to postoji. Kao u zadnjoj sceni u jednoj verziji filma o kralju Arthuru kad Morgan le Fey moli gomilu da joj ne okreću leđa. No nitko se ne osvrće, mislim da ulaze u crkvu, i ona nestaje...
Je li bila stvarna? Ja tvrdim da jeste. Bila je stvarna ali neshvaćena. Bila je demonizirana i otjerana strahom. Ona i sva bića "s one strane". Protjerana su i zaboravljena i upravo u tom zaboravu krije se njihovo uništenje.
No dok god postoje kazivači, ljudi koji su ih vidjeli i koji o tome mogu svjedočiti, pa čak i ljudi koji vjeruju u njihovo postojanje, doslovno ili neko malo apstraktnije, oni će ipak postojati negdje skriveni od očiju materijalnog čovjeka.

Najbolji zaključak bio bi citat iz knjige Charlesa Squiera, "Mitologija Kelta" koji glasi ovako:

"Ali samo sa zatvaranjem usana posljednjeg smrtnika koji je čuvao tradiciju nekoga boga može se reći da je život boga okončan."

Blagoslovljeni Brân čuvar Londona

Kako sam upravo nedavno dovršila čitanje knjige "Mitologija Kelta" Charlesa Squiera ovaj put pisat ću o jednoj priči iz keltske mitologije. To je priča o Blagoslovljenom Branu čuvaru Londona.
Bran je bio sin boga mora Llyra. Njegova majka bila je Penarddun a imao je i sestru Branwen, te polubrata po majci koji se zvao Manawyddan. Manawyddan je imao još dva brata koji su se zvali Nissyen i Evnissyen. Nissyen je volio mir i sklad, dok je Evnissyen bio uzrokom svađa. Neke verzije priče ne kazuju da su oni bili samo Manawyddanova braća a ne i Branova i Branwenina, no takve stvari su dosta česte i mogu biti zbunjujuće. Često treba raditi i bilješke pri čitanju kako bi se shvatilo tko je s kime u kakvom odnosu. Često se isti likovi pojavljuju u potpuno drugačijim obiteljskim odnosima od onih u prethodnoj priči.

Priča o Branu velška je legenda i pojavljuje se u "Drugoj grani Mabinogija" (Četiri su grane Mabinogija). Govori o tome kako je isprošena njegova sestra i što se zatim dogodilo.
Irski kralj Matholwch zaprosio je Branwen i nije bio odbijen. Bran se suglasio i pripreme za vjenčanje su počele. Dogovoreno je da se vjenčanje održi u Aberffrawu u Angleseyu. Kada su tamo svi stigli i ulogorili se, Branwen je postala ženom irskoga kralja. No, prijateljski odnosi ubrzo su narušeni kada je Evnissyen, bijesan jer se nije tražio njegov pristanak kod Branwenine prošnje, svim Mathlowchevim konjima odrezao usne, uši, obrve i repove.
Bran je uspio izgladiti ovaj "nesporazum" tako što je irskom kralju objasnio da nije znao za namjere i djela svoga 'brata' i dao mu po jednog konja za svakog osakaćenog, te mnogo srebra i zlatni kotao donesen iz Irske. Taj kotao nije bio običan. Bio je magičan. Mogao je oživjeti mrtvog čovjeka koji bi u njega bio položen, no taj čovjek bi gubio dar govora. Kralj je primio darove i obnovio prijateljstvo te otplovio sa svojom nevjestom u Irsku.
No vijest o uvredi irskoga kralja brzo je stigla do njegovih rođaka koji su unatoč kraljevu oprostu, zahtijevali osvetu Britancima. Zbog toga je mlada kraljica umjesto blagodati dvora bila primorana da služi u kuhinji i boravi s poslugom. To je trajalo tri godine, no onda je kraljica pripitomila i izdresirala čvorka kojeg je naučila govoriti i zajedno s pismom poslala ga je svom bratu Branu u Britaniju. Ovaj se odmah spremio na put, i sa svojom vojskom doplovio u Irsku. Govori se da je bio toliko velik da su sa Irske obale pomislili da je brdo.
U borbi je Brana otrovna strijela ranila u stopalo te je on naredio sedmorici svojih pratitelja i suboraca da mu odrube glavu i odnesu je na Bijelu planinu u Londonu, te da ju tamo sahrane sa licem okrenutim prema Francuskoj. Tako i bi učinjeno, pa je glava tamo počivala sve dok ju nije iskopao kralj Arthur koji je smatrao da nikakva čuda ne trebaju štititi Britaniju.

Priča o Branu zabilježena je između 14. i 15. stoljeća na srednjevelškom jeziku, no u kasnijim zapisima na suvremenom velškom javljaju se varijacije na ime Bran - tako susrećemo imena Vran ili Uran. Ovdje mi je posebno interesantno ime Vran. Interesantno upravo zato jer je Branova ptica bila vrana ili gavran. U oba slučaja nailazimo na korijen riječi -vran. Ova ideja i nema previše smisla ako znamo da Bran nije bio Slaven i da sigurno nisu koristili riječ 'vrana'. No tu nailazimo na još jednu interesantnu stvar: Blagoslovljeni Bran na velškom je Bendigeidfran, što doslovno znači 'Blagoslovljena vrana'. Dakle, imamo dio riječi fran koja doista može biti srodna sa vran. Još i ako znamo da je 'f' bezvučni parnjak 'v'...
Ovaj dio samo je pretpostavka i sve je još neprovjereno, tako da nikako nemojte uzimati zdravo za gotovo. Namjeravam još malo istražiti tu mogućnost, pa ću svakako nadodati ako što nađem.

Bran je, u okviru svojeg božanskog dijela osobnosti, smatran i božanstvom podzemlja sa svojim vranama. Također je bio i čuvar blaga i imao je zlatni kotao u svom posjedu. Kako sam već spomenula, taj kotao bio je magičan i mogao je mrtve vraćati u život. Neki znanstvenici Brana povezuju sa čuvarom Svetog Grala iz arturijskih legendi, s obzirom na to da je i on bio čuvar blaga. A Sveti Gral lako bi mogao biti verzija čarobnog Branova kotla.

Interesantno je da i danas White Tower of London čuva šest gavranova. Navodno su za vrijeme II svjetskog rata svi gavranovi bili uništeni, a postoji priča koja kazuje da je Winston Churchill uredio da se iz Walesa i Škotske donesu mladi gavranovi koji bi nastavili tradiciju. Bila to istina ili ne, oni su i danas tamo i čuvaju Tower.

nešto za početak...

Oduvijek je u čovjeku postojala želja da objasni. Svijet oko sebe i svijet u sebi. Da objasni i pronikne u svoj vlastiti nastanak, da razumije kako i od čega se sastoji.
Svaki narod ima svoj mit postanka koji objašnjava kako je sve nastalo, a mnogi se mitovi međusobno podudaraju iako se određene kulture nisu dodirivale. Postoji li onda neka kolektivna svijest ili je riječ jednostavno o načinu poimanja stvari koji je svakom čovjeku svojstven? Ili su svi narodi potekli iz jednog ishodišta? Na to ne mogu sa sigurnošću odgovoriti, ali pisat ću ovdje o sličnostima i razlikama u raznim mitovima, o poganskim običajima koji i danas utječu na našu suvremenu kulturu, o pretapanju starih religija sa kršćanstvom, o legendama i predajama... Zapravo, pisat ću o svemu što mene osobno fascinira i o čemu uživam istraživati.

Neke su mitologije poznatije i opširnije, neke su manje poznate i manje istražene, poput slavenske mitologije koja nema svoj ep i nije zapisivana. Ona se zapravo rekonstruira kroz narodne običaje, toponime, legende i predaje. Mnogi su bogovi preživjeli pokrštavanje sakrivši se iza krinki svetaca, mnoga svetišta poganskim bogovima i danas stoje prekrivena crkvama. Pokrštavanje je i bilo upravo to - prekrivanje onoga što je bilo. Ne iskorjenjivanje, nego prekrivanje. Mnogo je običaja koje je kršćanstvo usvojilo od poganskih religija, pa tako i kićenje bora koje je danas neodvojivo od Božića, farbanje jaja ili pisanica za Uskrs i mnogi drugi. Prije svega moram razlučiti pojmove mitologija i religija - religija je praksa na neki način, u nju ulazi prakticiranje obreda, dok je mitologija ono što je iza obreda, ona objašnjava, priča.

Često mi je u fokusu interesa upravo slavenska mitologija, ali to ne znači da ću samo o njoj pisati. Upravo je ono što povezuje mitologije različitih naroda ono što je fascinantno.

Trudit ću se pisati često i o najrazličitijim stvarima. Ovaj blog sam počela pisati kako bih aktivirala svoj uspavani mozak, podijelila s vama ono što znam i potakla samu sebe da naučim još i da ne prestanem istraživati. Pa...nadam se da će ponešto biti zanimljivo... :)