Ovo nije zapisana legenda, nije mit...ovo je jedna priča koja je na mene ostavila snažan dojam u djetinjstvu. Kad sam bila mala baka mi je običavala po cijele dane pričati priče. Neke od njih izmišljala bi "u hodu", neke već ispričane bi mi prepričavala ali obavezno uz bitne izmjene tako da nikada nije ispričala istu priču dva puta, iako bih ju tvrdoglavo nagovarala da mi priča baš onu koju je pričala jučer.
Možda su baš te njene priče o seoskim legendama, selu i običajima u meni kasnije probudile ljubav prema istom, jer vjerujem da nije tako česta pojava da nekome zasuze oči pri pogledu na smotru folklora. A meni se to događa :)
Kao mala bila sam fascinirana dvorima na oblaku, patuljcima koji žive u panjevima, ženama s kozjim nogama, Malikom Tintilinićem koji iskače iz vatre i svim ostalim bićima koje bi uplitala u raznorazne radnje. Nešto kasnije, kad bake više nije bilo okrenula sam se čitanju. Čitanju grčke mitologije. Točnije legendarnih Schwabovih "Najljepših priča klasične starine". Moj interes za mitove i legende tako je počeo. U najranijem djetinjstvu. I nikada se nije ugasio. Ponekad bi zaspao, malo se odmorio, ali uvijek je zapravo bio tu.
Priča koju ću danas ispričati jedna je od onih koje sam čula od svoje bake Fanike u najranijem djetinjstvu. Ne sjećam se, naravno, točno svega kako je to ona pričala i ja ću sigurno to puno lošije prenijeti, ali nema veze. Zapisat ću kako se sjećam...
Mojoj baki pričala je njena baka o jednom događaju koji je, tvrdila je ona, živa istina.
Jedan dan ljudi su na njivi skupljali sijeno. Bilo je vruće i puno je ljudi radilo. Odjednom su među ljudima primijetili visoku ženu duge kose. Nije najčudnije bilo to što nikome nije bila poznata i što nitko nije znao otkuda se stvorila, nego je najčudnije i najstrašnije bilo to što je imala kozje noge! Ljudi su se, naravno, prestrašili i pobjegli kamo je tko stigao dok čudnovata žena nije netragom nestala...
Dugo dugo me je bilo strah ove priče. Jeza koju pričinja pomisao da bi se štogod takvo kao što su kozje noge na čovjeku moglo zapravo vidjeti šalje ledene žmarce niz kičmu. Tek prije nekoliko godina, kad sam se upoznala sa obilježjima slavenskih vila shvatila sam da ta žena nije bila ništa drugo nego vila. Slavenske vile, naime, vjeruje se, imaju kozje noge.
Kasnije me zainteresirao još jedan aspekt ove priče... Strah. Priča je ispričana u ozračju straha. Ljudi se iz nekog razloga te žene boje, iako nije rečeno je li zla ili nije. Ona ništa ne čini, ona se samo pojavi i nestane. Ali oni se boje. Ti ljudi su pobožni i nešto takvo mogu shvatiti samo kao zlo. U ovakvim i sličnim pričama uvijek se vraćam na ideju da dok god ljudi u nešto vjeruju, dok to hrane, to postoji. Kao u zadnjoj sceni u jednoj verziji filma o kralju Arthuru kad Morgan le Fey moli gomilu da joj ne okreću leđa. No nitko se ne osvrće, mislim da ulaze u crkvu, i ona nestaje...
Je li bila stvarna? Ja tvrdim da jeste. Bila je stvarna ali neshvaćena. Bila je demonizirana i otjerana strahom. Ona i sva bića "s one strane". Protjerana su i zaboravljena i upravo u tom zaboravu krije se njihovo uništenje.
No dok god postoje kazivači, ljudi koji su ih vidjeli i koji o tome mogu svjedočiti, pa čak i ljudi koji vjeruju u njihovo postojanje, doslovno ili neko malo apstraktnije, oni će ipak postojati negdje skriveni od očiju materijalnog čovjeka.
Najbolji zaključak bio bi citat iz knjige Charlesa Squiera, "Mitologija Kelta" koji glasi ovako:
"Ali samo sa zatvaranjem usana posljednjeg smrtnika koji je čuvao tradiciju nekoga boga može se reći da je život boga okončan."
